Zaveštanje jezika
Reči Stefana Nemanje - oca Simeona, izgovorene na samrtnoj postelji,
koje je zapisao njegov namlađi sin Rastko - Sveti Sava:
"Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju.
Reč se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je
narod izgubi li jezik, zemlju, dušu?
Ne uzimajte tuđu reč u svoja usta. Uzmeš li
tuđu reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje
ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju
i najneznačajniju reč svoga jezika.
Zemlje i države se ne osvajaju samo mačevima,
nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i
pokorio koliko ti je reči potro i svojih poturio. Narod koji
izgubi svoje reči prestaje biti narod.
Postoji, čedo moje, bolest koja napada jezik
kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva
to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa
drugim, tamo gde se jezik jednog naroda tare o jezik drugog
naroda.
Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu miriti. Dva jezika
nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živeti u najvećem
miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kadgod
se dva jezika susretnu i izmešaju, oni su kao dve vojske u bici
na život i smrt. Dok se god u toj bici čuje jedan i drugi jezik,
borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan
od njih, taj će prevladati. Najposle se čuje samo jedan jezik.
Bitka je završena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.
Znaj, čedo moje, da ti bitka između jezika
ne traje dan dva, kao bitka među vojskama, niti godinu dve,
kao rat među narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto
tako mala mera vremena kao za čoveka tren ili dva. Zato je,
čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik.
Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle
izgubljenog jezika nema naroda.
Čovek nauči svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja
ga dok je živ. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tuđi jezik
čovek nauči isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se
odreče svoga jezika i prihvati tuđi. Čedo moje milo, to je ta
zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan čovek počinje da
se odriče svoga jezika i prihvati tuđi, bilo što mu je to volja,
bilo da to mora.
I ja sam, čedo moje, u svojim vojnama upotrebljavao
jezik kao najopasnije oružje. Puštao sam i ja zaraze i morije
na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vreme opsada, i dugo
posle toga, slao sam čobane, seljane, zanatlije i skitnice da
preplave njihove gradove i sela kao sluge, robovi, trgovci,
razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili
su na napola osvojenu zemlju i gradove. Više sam krajeva osvojio
jezikom nego mačem.
Čuvajte se, čedo moje, inojezičnika. Dođu neprimetno,
ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se na svakom koraku. I zato
što ne znaju tvoj jezik, ulaguju ti se i umiljavaju onako kako
to rade psi. Nikada im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati,
jer obično ćute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave
drugima, i evo ti ih, preko noći domile u neprekidnim redovima
kao mravi kad nađu hranu. Jednog dana tako osvaneš opkoljen
gomilom inojezičnika sa svih strana.
Tada doznaješ kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pesme,
i svoja kola i običaje. Postaju sve bučniji i zaglušniji. Sada
više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostaješ
na svome, ali u tuđoj zemlji. Nema ti druge nego da ih teraš
ili da bežiš, što ti se čini mogućnijim.
Na zemlju koju tako osvoje inojezičnici ne treba slati vojsku.
Njihova vojska tu dolazi da uzme ono što je jezik osvojio.
Jezik je, čedo moje, tvrđi od svakog bedema.
Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očajavaj,
nego gledaj i slušaj šta ti je sa jezikom. Ako je jezik ostao
nedirnut, ne boj se. Pošalji uhode i trgovce neka duboko zađu
po selima i gradovima i neka slušaju. Tamo gde odzvanja naša
reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik obrće
naša reč, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira
ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, države propadaju, a jezik
i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni deo zemlje
i narod opet vratiti, kad tad vratiti, svojoj jezičkoj matici
i svome matičnom narodu.
Zapamti, čedo moje, da svako osvajanje i otcepljenje
nije toliko opasno za narod koliko je štetno za naraštaj.
To može štetiti samo jednom naraštaju, a ne narodu. Narod
je, čedo moje, trajniji od naraštaja i od svake države. Kad
tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju.
A jezik, čedo moje, jezik je ta voda, uvek ista s obe strane
brane, koja će kao tiha i moćna sila koja bregove roni opet
spojiti narod u jedno otačastvo i jednu državu."
